Kao član Odbora za vanjske poslove EU parlamenta uspjeli ste krajem prošle godine progurati 2 amandmana koja se tiču Europske obalne straže. O kakvim se prijedlozima radi i zašto je to važno za Hrvatsku?
Inicijalni prijedlog Europske komisije o uspostavi Europske granične i obalne straže obuhvaćao je samo schengenski prostor. Svi znamo da je Hrvatska, uz Rumunjsku i Bugarsku u procesu pristupanja ‘schengenu’. No, ne znamo koliko će taj proces trajati, posebice uzevši u obzir njegovo narušeno funkcioniranje od početka migrantske krize. Kao izvjestitelj u sjeni podnio sam amandmane kojim se originalni tekst nadopunjuje odredbama tako da se štite vanjske granice cijele EU, ne samo schengenski prostor. Proces lobiranja trajao je nekoliko mjeseci. Pritom sam aktivno surađivao sa ostalim zastupnicima, ali i Vijećem, kako bi postigli da na trijalog dođemo s istim prijedlogom. Sretan sam što se trud isplatio. Činjenica da je Granična i obalna straža formalno započela s radom na granici Bugarske i Turske najbolja je potvrda našeg rada.
Dugo se govori o krizi EU – počelo je s ekonomskom, nastavilo se s izbjegličkom, došlo je i do Brexita. Ima li EU ideju kako dalje i kako postići suglasnost u nekim od ključnih pitanja oko kojih očito ne može postići dogovor?
Iduće godine bit će punih 60 godina od potpisivanja Rimskih ugovora kojima je osnovana Europska ekonomska zajednica, preteča Europske unije, bez sumnje najznačajnijeg i najambicioznijeg multilateralnog projekta u povijesti. Jednako tako nema dvojbe da se EU danas nalazi u najvećoj krizi od osnutka. Kriza nije tek institucionalna nego duboko politička. Rješenja se traže negdje na rasponu između sučeljenih polova; puna unija sa više ovlasti ili resetiranje na limitiraniju zajednicu asimetričnog partnerstva. Renacionalizacija političkih procesa, sve češće odustajanje od konsenzualnog pristupa rješavanju problema i prodor tzv. neliberalne demokracije temelje se u negativnim posljedicama globalizacije i poljuljanom položaju srednje klase posvuda u Europi. Masovne frustracije prozvodi nestanak radnih mjesta u tradicionalnim industrijama i javnim servisima, povećanje nejednakosti i slabljenje europskog socijalnog modela. Na sve to se nadovezalo masovno raspadanje političkih poredaka na istočnim i južnim rubovima EU što je dovelo do izbjegličke krize bez presedana u novijoj povijesti kontinenta, a koja je prokazala neučinkovitost europskih institucija i nedostatak solidarnosti između država članica. Teroristički napadi na civilne ciljeve u EU i nedostatak zajednički koordinirane sigurnosne politike zaokružili su dojam o ozbiljnim problemima u funkcioniranju Unije.
Prošla godina završila je terorističkim napadima u Berlinu i Istanbulu. Na koji će način ti događaji utjecati na buduće izbore u Njemačkoj, kao i na odnose s Turskom, koja bi u svakom trenutku mogla otvoriti granice i pustiti milijune izbjeglica preko granice EU?
Val terorističkih napada na tlu EU mijenja odnos jednog dijela birača prema političkim opcijama. Pogotovo tradicionalnim. Nekada male šovinističke grupacije koje su tavorile na marginama danas su gotovo postale mainstream stranke. Ni Njemačka nije u tome izuzetak. Na ovogodišnjim izborima nije u pitanju samo politička sudbina njemačke kancelarke nego održivost jednog koncepta vođenja izbjegličke krize koji je via facti dao veliki utjecaj turskom predsjedniku na prilike u EU.
Cijeli intervju možete čitati na linku.
