U nastavku pročitajte intervju koji je Tonino Picula dao za Euractiv povodom proteklih izbora u susjednoj Srbiji, ali i širih geopolitičkih događanja u regiji i Hrvatskoj.
EURACTIV: Kakva je Vaša ocjena izbora u Srbiji i prosvjeda koji su izbili nakon njih?
PICULA: Prije svega, već sama kampanja u Srbiji bila je indikativna za događaje koji su se dogodili nakon zatvaranja glasačkih mjesta. Samo da podsjetim da je ovo bila kampanja u kojoj je vladajuća garnitura, na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, tvrdila da postoji visoka razina umiješanosti stranih obavještajnih službi u unutarnje srbijanske prilike. Govorilo se o pravoj invaziji špijuna, odnosno predstavnika obavještajnih službi zapadnih zemalja koje da, naravno, favoriziraju oporbene skupine i, kao nikad ranije, zazivaju rušenje ustavnoga poretka u Srbiji. Indikativan je događaj u tom smislu bilo protjerivanje hrvatskog diplomata Hrvoja Šnajdera, pod optužbom da izlazi iz okvira bavljenja svojim poslom.
EURACTIV: Mislite da je protjerivanje Šnajdera povezano s tada nadolazećim izborima u Srbiji?
PICULA: U svakom slučaju, bilo je dio tako osmišljene kampanje. Ako ste pratili srbijanske medije, koji su najvećim dijelom pod izravnim utjecajem srbijanske vlasti, bilo je jasno da dodatni legitimitet među svojim biračima Vučić traži u činjenici da ostaje na onom političkom pravcu djelovanja koji jamči, kako on tvrdi, neovisnost Srbije u njenoj vanjskoj politici. Pritom, naravno, nije dovodio u pitanje veliki utjecaj Kine i Rusije na srbijansku politiku, nego, što je paradoksalno, utjecaj Zapada, kao da nije predsjednik države koja pregovara o ulasku u EU. Događaji nakon samih izbora bili su samo nastavak te dugogodišnje medijske represije nad srbijanskom populacijom i oduzimanja prostora srbijanskoj oporbi i neovisnim medijima te pravosuđu i drugim institucijama. Vučić je vrlo jasno stavljao do znanja da je i vojska na njegovoj strani, što je na neki način mogla biti i najava da se neće libiti korištenja svih sredstava kako bi sačuvao vlast, bez obzira na prosvjede onih koji su uočili brojne nepravilnosti u izbornom procesu. Dakle, ova vrsta nasilja vjerojatno je dijelom iznenadila režim, ali on je na njih zapravo bio spreman. Pitanje je sada kako izaći iz ove situacije i kako Vučić može konsolidirati svoju vlast, s obzirom na znatno višu razinu artikuliranosti onih koji smatraju da Srbija ne ide u dobrom pravcu. Za mene je zapravo pravo pitanje hoće li i na koji način EU promijeniti politiku prema Aleksandru Vučiću jer on je, za razliku lidera svih okolnih zemalja, s izuzetkom Mađarske, više od deset godina na vlasti. Ja sam u Europskom parlamentu u više navrata upozoravao da treba prestati s politikom podilaženja Vučiću jer on nije sugovornik koji svojim djelovanjem može pomoći konsolidiranju situacije u samoj Srbiji, a još manje u srbijanskom okruženju. Pogotovo ne može biti onaj koji će dovršiti postupak pregovaranja s vlastima u Prištini kako bi i jedna i druga zemlja konačno okončale taj spor oko priznanja Kosova kao neovisne države. Znači, sad je na testu ne samo Vučić, nego i EU. Ona mora odlučiti hoće li i na koji način reagirati na ovo što se događa u Beogradu.
EURACTIV: Mogu li se, po Vama, izbori koji su u Srbiji održani 17. prosinca smatrati slobodnima i poštenima? S jedne strane imamo vlast koja tvrdi da su izbori bili demokratski i da je svatko mogao zaokružiti na glasačkom listiću koga je htio. Čak tvrde i da je broj prigovora na izborni proces bio razmjerno mali te da su svi potpisali zapisnike nakon što su zatvorena biračka mjesta. S druge strane, oporba tvrdi da je pokradena i da su na izbore autobusima dovođeni ljudi s dvojnim državljanstvom iz BiH i Crne Gore. Oporba je zbog toga pokrenula i prosvjede, ali čini se da gotovo i nije posegnula za pravnim mehanizmima osporavanja izbora…
PICULA: Vidjet ćemo što će pokazati vrijeme i događaji. No, ovo je prvi put da oporba djeluje odlučnije i koliko-toliko usklađeno. Neki od njenih lidera pribjegli su i štrajku glađu, što je krajnji oblik iskazivanja nezadovoljstva. To je doista snažan oblik pritiska na režim kakav do sada nismo vidjeli. Na kraju krajeva, ne bih podcijenio dugotrajnost te vrste oporbenog nezadovoljstva u Srbiji. To nezadovoljstvo nije krenulo dan-dva nakon izbora, koji su u prvom trenutku izgledali jasno dobiveni od strane vladajućih, nego datira još od svibnja, otkako su Srbiju potresla masovna ubojstva i nakon njih uslijedili masovni prosvjedi, čime je početno artikuliran pokret otpora režimu. Tada je opozicija prihvatila izazov, ukazujući na malignost mnogih elemenata Vučićeve vladavine, u kojoj nasilje postaje jedan oblik političkog djelovanja, budući da je vlast generirala takvu društvenu klimu. Sve to govori da ovoga puta možda imamo priliku gledati proces koji će ozbiljnije uzdrmati Vučića i njegovu vladavinu. Hoće li taj pokret u tome biti uspješan, to je u ovom trenutku teško pretpostaviti. Pokazuje, međutim, da se Beograd, kao grad koji ima posebnu težinu, ne miri s rezultatima izbora. Hoće li to dovesti do formiranja neke trajnije oporbene formacije, u ovom trenutku nije vidljivo. Kada je riječ o fer i slobodnim izborima, o tome ne možemo govoriti. Toliki broj ljudi na ulici, ponajprije u Beogradu, i toliki broj prigovora tjera na razmišljanje koliko su ti izbori bili regularni. Kampanja svakako nije bila, budući da se Vučić stavio na čelo kampanje promovirajući svoju stranku, iako izbori nisu bili predsjednički nego parlamentarni i lokalni. Zapravo je opet personalizirao kampanju i izbore je sveo na referendum s porukom "Ako ne izaberete moje, odlazim i ja“, čime je preuzeo i osobnu odgovornost za sve što se događa. Njegov model vladavine očito je došao do svojih limita. U jednom medijskom istupu sam već rekao da Vučić čini sve da vlast ne izgubi regularno na izborima.
EURACTIV: Kada je riječ o reakcijama iz inozemstva, upadljivo je da se EU do sada nije izjašnjavala o izborima u Srbiji. Jedini izuzetak je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova koje je ocijenilo da takvi izbori nisu primjereni za zemlju kandidata za članstvo u EU. Kako to komentirate?
PICULA: To nije prvi put da Zapad - i SAD i EU, mlako reagiraju na očite izborne i druge nepravilnosti u Srbiji. Takva politika traje još od dolaska Vučića na vlast. Vučić je na vlast došao s pljeskom EU, koja se ponadala da je on čovjek koji može dovesti do približavanja Srbije EU i okončanja pregovora s Prištinom i međusobnog priznanja te relaksiranja odnosa u regiji u kojoj Srbija ima određeni utjecaj, barem u jednom dijelu tamošnjih država. Međutim, mislim da bi ovi događaji sada trebali predstavljati prekretnicu. Posebno nakon incidenta u Banjskoj na sjeveru Kosova, kada su srpske paravojne skupine uhvaćene s rukama na okidačima, a Beograd se slabašno pokušao amnestirati od tih događaja, u što je malo tko povjerovao. Čini mi se da bi ovo trebao biti alarm za reakciju Zapada jer je Vučić predugo podržavan i toleriran zbog očekivanja da je jedino on u Beogradu u stanju stabilizirati i normalizirati odnose s Prištinom. To se, međutim, ne događa. Osim toga, EU ima sve više problema i s populistima i autokratima u vlastitim redovima. Zato tu postoji određena vrsta strateškog sljepila Unije, koja i dalje misli da je upravo Vučić taj koji može odraditi dio posla koji se od njega očekuje. Međutim, mislim da je taj model potrošen, ali i da EU ne zna na koji način promijeniti svoju dugogodišnju pogrešnu politiku.
EURACTIV: Kada govorimo o stranim službama, srbijanska premijerka Ana Brnabić kazala je da su od ruskih obavještajnih službi dobili informacije o prosvjedima oporbe u Beogradu. Vučić je, pak, ocijenio da iza svega stoji jedna velika zapadna zemlja, ne preciziravši koja, iako svi smatraju da je riječ o Njemačkoj. Srbijanske vlasti u svemu vide "novi Majdan“?
PICULA: Prije svega, dobro je da je baš Njemačka tako reagirala. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock u više je navrata kritizirala Vučićevu politiku. Mislim da je to i očekivano jer se vlada Olafa Scholza nastoji otresti naslijeđa Angele Merkel, tijekom čije je vladavine Vučić bio daleko zaštićeniji nego što je sada. Bilo bi dobro da signal iz Berlina da nešto treba napraviti i promijeniti u politici prema Beogradu usvoji i EU jer je iluzija očekivati da Vučić želi i može relaksirati odnose na Zapadnom Balkanu. No, dok god imamo neku vrstu "svećenstva stabilokracije” u nekim ključnim institucijama EU koje oblikuju njenu vanjsku politiku, to se neće dogoditi. Stoga mislim da je primjer Njemačke za sada usamljen i da će biti šteta ako tako ostane. Što se tiče ruskog utjecaja u Srbiji, on je jasan i mislim da je potreban daleko veći napor da ga se ne vidi nego da ga se obrazloži. Srbija je zemlja u kojoj slobodno emitiraju ruski propagandni mediji zabranjeni u EU i u kojoj se premijerka zahvaljuje ruskim obavještajnim službama koje su tamo dugo prisutne. Zapravo, pravo je pitanje koliko je sama Srbija u ovom trenutku, kada bi i imala snage za to, u stanju otrgnuti se od utjecaja Kremlja, a da se ne suoči s problemima. No, uvijek ostaje i pitanje kako bi Zapad na to reagirao, budući da je Vučić razvio kameleonsku politiku i umjetnost sjedenja na više stolica. Javna je tajna da on isporučuje oružje Ukrajini i da čini usluge vlastima u Kijevu, što biva honorirano i od strane Washingtona i od strane Bruxellesa. To je i jedan od kodova za dešifriranje benevolentnog odnosa Zapada prema njemu.
EURACTIV: Hoće li Vučić i dalje moći sjediti na dvije stolice? S jedne strane, vidimo da mu Moskva dostavlja podatke o prosvjedima, dok s druge strane, analitičari ističu kako mu je jedna od prvih poruka u izbornoj noći bila najava ubrzanja europskog puta Srbije. Štoviše, vidimo da Beograd od 1. siječnja počinje priznavati i kosovske automobilske tablice, zbog kojih je prije godinu dana gotovo izbio rat. Čak je i američki veleposlanik u Beogradu Christopher Hill prije par dana u mlakoj reakciji osudio razbijanje državne imovine tijekom beogradskih prosvjeda, što su mnogi protumačili kao pljusku prosvjednicima. Čini se, dakle, da službenom Beogradu i dalje uspijeva sjediti na više stolica?
PICULA: Vučić će učiniti sve da olakša lošu poziciju u kojoj se njegov režim trenutno nalazi. Tu su različiti sitni ili srednje krupni ustupci, čime bi on spriječio ono čega se najviše boji, a to je da dođe do bilo kakvog oblika ekonomskih sankcija prema Srbiji, bez obzira na njegovu političku bliskost s različitim diktaturama i autoritarnim režimima. Srbijanska ekonomija presudno ovisi o gospodarskim odnosima s EU. Kada bi EU ozbiljnije priprijetila ekonomskim sankcijama Beogradu, tada bi se naprosto taj režim našao u pravim problemima, koji bi prerasli u političku dramu. Da se to ne dogodi, Vučić će, kad ocijeni da se političko raspoloženje Zapada mijenja na njegovu štetu, napraviti određene ustupke, ali strateški ništa bitno neće mijenjati. Stvorio je dio biračkog tijela u Srbiji koje nije spremno preuzeti temeljne europske vrijednosti i napraviti ono što je potrebno da bi se zemlja približila članstvu u EU. Zato je spreman učiniti sve da bi ostao na vlasti, pa čak povremeno i razumne i pozitivne stvari.
EURACTIV: Mislite li da je na tom tragu spreman normalizirati odnose i s Prištinom? PICULA: To će napraviti samo ako na to bude primoran krajnjim sredstvima, a poruke koje sada dolaze iz Washingtona i Bruxellesa u ovom trenutku nisu takve, te poruke su samo nekakve blage packe. Mislim da će nastaviti s politikom opstrukcije pregovora s Prištinom. Pitanje je i bi li on mogao politički preživjeti priznanje Kosova kao neovisne države.
EURACTIV: Čini se da je EU konačno prelomila i politiku proširenja, koja već 10 godina, od pristupanja Hrvatske, tapka na mjestu, vratila na dnevni red. Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel je krajem ljeta rekao da je cilj da se EU 2030. proširi. Koliko je realan taj rok i koje bi zemlje mogle prve ući u EU?
PICULA: Prije svega, pozdravljam proširenje politike proširenja, budući da je lani obuhvatilo zemlje Istočnog partnerstva. Međutim, politika proširenja je došla u pitanje već ove godine jer je relativno malo dobrih vijesti došlo iz tog kruga sada već 10 država u "čekaonici“. To samo govori koliko je fragilna politika proširenja jer se suočava s nizom problema s kojima se nosi EU kao model, ali i države članice pojedinačno. Govoriti od 2030. kao nekakvoj godini kada bi prve članice nakon Hrvatske ušle u EU, po meni nije posve realno. Ako bismo pokušali odrediti vremenski slijed onoga što bi se moglo događati, bilo bi dobro da do te godine budu zaključeni pregovori o proširenju. To sam i napisao u svom izvješću Europskom parlamentu o novoj strategiji proširenja, a što je Europski parlament i potvrdio. Međutim, Charles Michel je političar koji ulazi u samo finale svoga mandata na čelu Europskog vijeća i očito ga je htio nekim svojim osobnim doprinosom snažnije obilježiti. To je, međutim, naišlo na hladan prijem Europske komisije koja je na diplomatski način dezavuirala optimizam predsjednika Europskog vijeća. Primjer Crne Gore govori koliko mogu biti krhka očekivanja zemalja kandidata u novim geopolitičkim okolnostima. Crna Gora je do prije nekoliko godina bila uvjerljivi predvodnik proširenja, ali već godinama, zbog internih turbulencija, nije zatvorila nijedno poglavlje i tek se sada ponovno pokušava vratiti na agendu proširenja. Da ne govorimo o slučaju Sjeverne Makedonije koja je bila uvjerljivi predvodnik te politike u vrijeme kada je Hrvatska bila na samim počecima svog europskog puta! Dakle, tko će biti taj koji će prvi nakon Hrvatske ući u EU ostaje otvoreno pitanje. Pitanje je i kako će izgledati izborna 2024., kako će biti složen Europski parlament, a onda i Europska komisija, i kako će se EU nositi s cijelim nizom unutarnjih problema koji nisu nimalo bezazleni te kako će reagirati na geopolitičke pritiske. EU je izrazito osjetljiva na procese u njenom neposrednom susjedstvu, puno više od SAD-a, Rusije ili Kine. Politika proširenja nesumnjivo ima perspektivu. Međutim, hoće li se ona uspjeti realizirati u nekoliko sljedećih godina, ovisi o nizu faktora. Iz ove perspektive, 2030. mi se čini malo preoptimističnom kao godinom primanja većeg broja novih članica. Jedino bih volio da ponovno ne dođe do trajnijeg zastoja.
EURACTIV: Kako objasniti da su na nedavnom summitu Europskog vijeća Ukrajina i Moldavija otvorile pristupne pregovore, dok je BiH to uskraćeno? To se i u Hrvatskoj doživljava kao nepravda, dok su u Sarajevu jako razočarani.
PICULA: BiH je s punim pravom očekivala dobivanje datuma početka pregovora. To se, međutim, nije dogodilo. Da budem ciničan, to je zato što je Ukrajina imala samo sedam uvjeta za početak pregovora, a BiH dvostruko više, poznatih 14 prioriteta. Naravno, ne možemo ostati na tom neozbiljnom argumentu. Odlučila je geopolitička realnost. EU se u ovom trenutku osjeća ugroženijom ratom koji je Vladimir Putin poveo protiv Ukrajine, nego eventualnim razočaranjem javnosti u BiH.
EURACTIV: Je li realno otvaranje pregovora s BiH u ožujku sljedeće godine, kako se najavljuje, ili bi stvari opet negdje mogle "zapeti“?
PICULA: EU je godinama snažno investirala u BiH i BiH je na kraju krajeva i dobila status kandidata. Mislim da bi bilo dobro da se prije raspuštanja Europskog parlamenta, odnosno prestanka aktivnosti Europske komisije u ovom sazivu, ta vrsta obećanja i realizira. Sada, u prosincu, tako nešto nije bilo moguće napraviti jer je dio članica EU snažno zagovarao početak pregovora s Ukrajinom, ali su iste te zemlje bile daleko skeptičnije prema BiH, vjerojatno zbog unutarnjih problema u samoj BiH. Ipak, vjerujem da bi BiH u ožujku mogla otvoriti pregovore. Sve ostalo bilo bi novi zastoj u politici proširenja. Zapadni Balkan ne može ostati u sjeni zemalja sada već bivšeg Istočnog partnerstva. Jugoistok Europe ima vitalnu geopolitičku važnost za EU. Rusija, Kina, Turska i zemlje Zaljeva iskoristile bi tu vrstu slabljenja utjecaja EU u regiji, što bi onda bila i puno ozbiljnija prijetnja Uniji od rizika s kojima se sada suočava.
EURACTIV: I Hrvatska ulazi u superizbornu godinu. Kakve rezultate parlamentarnih izbora očekujete?
PICULA: To, naravno, ne mogu procijeniti. Ne znamo još ni datum izbora, a to onda treba povezati s okolnostima koje će tada vladati i koje će utjecati na raspoloženje birača. U ovom trenutku, mislim da je važno da se prestane s devalvacijom hrvatske politike. Na posljednjim izborima, 2020. godine, po prvi put je na glasačka mjesta izašlo manje od 50 posto birača. To pokazuje da hrvatski birači gube interes za izborima. Sjetimo se samo da je na izborima 3. siječnja 2000. godine izlaznost bila gotovo 75 posto. To znači da je u dvadesetak godina četvrtina biračkog tijela praktično odustala od biranja svojih predstavnika. Nisam baš siguran da su građani krivi za to. Teško je, dakle, procijeniti rezultate ako se trend pada interesa građana za izborima nastavi. Za pretpostaviti je da bi u takvim okolnostima vladajuća stranka i njeni koalicijski partneri mogli opet biti natpredstavljeni jer će njihove interesne skupine sigurno izaći na izbore jer imaju opipljivu korist od vlasti. S druge strane, model koji nudi Andrej Plenković je sada već poprilično potrošen. Svi glavni vanjskopolitički ciljevi Hrvatske su ostvareni, naravno ne samo zaslugom vladajućih, a sada više nema ni razloga za izvanrednim stanjem, kakvo je praktično vladalo 2020. godine u korona uvjetima i koje je HDZ-u pomoglo da dobije izbore. Osim toga, sve ovisi o političkoj kontraponudi i o tome hoće li oporba uspjeti motivirati birače da izađu na izbore i izaberu baš njih. Ali to je posao koji moraju obaviti oporbene stranke.
EURACTIV: Planirate li se ponovno kandidirati na izborima sljedeće godine, bilo na europskima ili na parlamentarnima u Hrvatskoj?
PICULA: Ne mogu na to javno odgovoriti prije ozbiljnih razgovora u mojoj stranci, u SDP-u. Mogu jedino reći da ostajem itekako zainteresiran za sudjelovanje u političkim procesima u EU, ali i u Hrvatskoj.
