Tonino Picula, ugledni i utjecajni hrvatski europarlamentarac iz redova Socijalista i demokrata, ovih je dana dobio iznimno zahtjevnu zadaću, piše Večernji list u uvodu velikog intervjua objavljenog u vikend izdanju 2. srpnja 2022.
Europski parlament imenovao ga je izvjestiteljem za novu strategiju proširenja Europske unije, što znači da će Picula morati formulirati prijedlog strategije proširenja, nekoć jedne od najuspješnijih europskih politika, koja je već godinama, odnosno od hrvatskog ulaska u EU 2013., u zastoju. To je ujedno i najdulje razdoblje bez proširenja Unije od njezina osnutka. Posljednji summit EU dao je nadu u nastavak proširenja dodijelivši kandidatski status Ukrajini i Moldaviji, dok je zapadni Balkan ostavljen na čekanju. Pa ipak, Picula ne misli da je Unija umorna od zapadnog Balkana, smatrajući da je Unija ponajprije umorna od silnih kriza eksternog i internog karaktera s kojima se suočila posljednje desetljeće i pol, od kojih je svaka, od financijske krize, Brexita, izbjegličke krize do pandemije, negativno utjecala na proširenje.
U razgovoru za Večernji list, koji prenosimo u cijelosti, objašnjava što planira napisati u novoj strategiji proširenja polazeći od teze da EU mora ostati otvoren projekt, s obzirom na to da Unija samo tako može ostvariti svoj utjecaj na globalnoj sceni. Smatra i da je preduvjet za to unutrašnja reforma Unije, koja se mora odvijati paralelno s proširenjem. Politika proširenja, kaže, ponovno treba postati dio mainstreama, a ne biti neka rubna politika EU. Posebno naglašava važnost aktivne strategije za zemlje zapadnog Balkana.
Kako tumačite nedavne zaključke Europskog vijeća o proširenju? Kao uspjeh ili pak kao cinizam i bezobrazluk od strane europskih čelnika prema BiH i Hrvatskoj? Bezobrazlukom i cinizmom prije bih nazvao nerealna očekivanja velikog dijela političara u BiH, koji doživljavaju određene pozitivne promjene prema politici proširenja nakon ruske invazije na Ukrajinu kao bogomdanu priliku da se zanemari njihov doprinos dugogodišnjoj blokadi institucija u BiH. A kada je riječ o Hrvatskoj, njezin je domet na samom Europskom vijeću ostao ograničen zbog unutarnjopolitičkog sukobljavanja Vlade i predsjednika države na temu BiH. Čini se kao da je BiH u ovom slučaju iskorištena kao još jedan povod za unutarnje obračunavanje. A to onda, dakako, slabi hrvatske pozicije i ograničava državu da realizira neke svoje vitalne nacionalne interese na području vanjske politike.
I vi, dakle, mislite da je sukob predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića izravno naškodio interesima Hrvatske? Tako je. Svatko ima pravo na vlastitu artikulaciju vanjskopolitičkih tema i dilema, ali kada se to radi tako da se pritom zapravo ograničava mogućnost da tvoji stavovi postanu prihvatljivi i drugima, u tom slučaju ostajete začahureni na vlastitim pozicijama bez mogućnosti da vaši stavovi budu prihvaćeni od strane drugih aktera. Nemojte zaboraviti da u Hrvatskoj postoje strani diplomatski zbor i strani novinari, koji izvještavaju o tom sukobu i nejedinstvu onih koji bi po Ustavu trebali biti koherentni u vanjskopolitičkom nastupanju.
Neposredno nakon početka ruske invazije na Ukrajinu činilo se da će nova situacija ubrzati integraciju zapadnobalkanskih zemalja u EU. To se činilo i logičnim, s obzirom na to da će u protivnom taj prostor biti prepušten drugim akterima. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije čini se kao da Unija i dalje nema pravi plan za ovaj prostor. Što vi mislite? Zadnje odluke Europskog vijeća u vezi Ukrajine i Moldavije dobrodošle su i treba ih pozdraviti. Izostavljanje Gruzije iz tog paketa svjedoči da su europski čelnici pritom ipak pokušali slijediti određene kriterije o razini neposredne opasnosti kada je riječ o te tri istočnoeuropske zemlje. Nemojmo zaboraviti da su te zemlje dio Istočnog partnerstva i one imaju određene ugovorne odnose s Bruxellesom, ali za razliku od zemalja zapadnog Balkana i njihovih sporazuma o suradnji i pridruživanju, ti ugovori nisu predviđali okončanje procesa punopravnim članstvom u Uniji. Međutim, ovdje je riječ o ad hoc reakciji kojom se željela poslati snažna poruka, i to ne samo tim državama nego i samom Putinu, koji postaje najopasniji rival Europske unije koji u ovom trenutku vodi pravi rat protiv svega za što se Unija zalaže. Međutim, ta je odluka također dala određeni zamah politici proširenja, s obzirom na to da je u kontekstu proširenja u ovom trenutku nemoguće govoriti samo o ove dvije zemlje, a ne i o zemljama koje su već godinama, a neke od njih i skoro 18 godina, u pristupnom procesu.
Odnosi li se to i na Bosnu i Hercegovinu? Čak je i BiH, koja je, naravno, u mnogim elementima zemlja koja teško funkcionira, dobila određenu nadu da će do kraja godine dobiti kandidatski status, i to zahvaljujući činjenici da je relativiziran zahtjev o ispunjenju 14 kriterija koji su dosad bili uvjet za kandidatski status. Sada su ti kriteriji podijeljeni u prioritete prvog reda, koji se ne mogu izbjeći, i kriterije koje će biti moguće ispunjavati tijekom pristupnog procesa, odnosno nakon dobivanja kandidatskog statusa. Pitanje je, naravno, je li se moglo više, ali pitanje je i je li se moglo napraviti više i u BiH? Pratim tu scenu već desetljećima i u ovom trenutku vidim zastoj koji čak i za bosanskohercegovačke standarde predugo traje i koji doista blokira zemlju. Očekivati da postoji neki europski čarobni štapić koji će jednom odlukom izbrisati sve bosanskohercegovačke deficite jednostavno nije realno. BiH je ipak pružena određena šansa u izbornoj godini, ako ništa drugo barem da ne ponavlja stare greške. Jer ako ne ponovi stare greške onda se može nadati i tom iskoraku i dobivanju kandidatskog statusa. Zadnja dobra godina za BiH na tom putu bila je 2016., kada je BiH i podnijela zahtjev za članstvom u Uniji.
Kako tumačite opći dojam u BiH, pa i na cijelom zapadnom Balkanu, da su europski čelnici europsku mrkvu ovaj put dali Ukrajini i Moldaviji, dok BiH i druge zapadnobalkanske zemlje nisu dobile ništa. Je li vas iznenadilo da su Ukrajina i Moldavija preskočile BiH? I te bih frustracije na zapadnom Balkanu podijelio zato što nemaju svi na zapadnom Balkanu jednako pravo biti frustrirani. Prava je nepravda, i to dugogodišnja, ono što se događa sa Sjevernom Makedonijom, koja je skoro 18 godina kandidat za EU i cijelo to vrijeme ne može otvoriti pregovore zbog stalnih blokada od strane članica EU, najprije Grčke, a sada i Bugarske. Makedonija je u međuvremenu zbog Grčke čak promijenila i svoje ime, a za nagradu je dobila blokadu od strane Bugarske. Makedonsku frustraciju i nezadovoljstvo ne bih stavio u istu razinu s frustracijama nekih drugih zemalja koje, primjerice, imaju vrlo nizak stupanj usklađenosti sa zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, poput Srbije. U sličnoj poziciji kao i Sjeverna Makedonija je i Albanija, a i Kosovo je napravilo i više što se od njega očekivalo, pa je tako Priština ratificirala granični sporazum s Crnom Gorom, što je bilo preduvjet za ukidanje viza, ali se to još nije dogodilo. Zato Srbija i BiH ne mogu biti podjednako frustrirane kao i Sjeverna Makedonija, Albanija i Kosovo. Te zemlje nisu u istoj situaciji.
Što će za proces proširenja značiti prihvaćanje francuskog prijedloga deblokade Sjeverne Makedonije po kojem bugarski zahtjevi postaju dio pregovaračkog okvira, što ne prihvaća ni Skoplje. Nije li to dugoročno porazno za pristupni proces? Slažem se. Očito je da nas do rješenja tog problema, koji je višeslojno nametnut Sjevernoj Makedoniji, nedostaje još traumatičnih epizoda. O tome svjedoči pad vlade u Sofiji, a onda i glasanje bugarskog parlamenta za povlačenje veta, kao i činjenica da će Skoplje morati promijeniti ustav, što ima porazan učinak na percepciju proširenja. Vidimo da u zaoštrenim međunarodnim okolnostima multilateralne međunarodne organizacije poput NATO-a i EU postaju obilježene ili apatijom ili blokadama. Mislim na bugarsku blokadu Sjeverne Makedonije i tursku blokadu ulaska Švedske i Finske u NATO. Dobar dio europskih političara ne pokazuje dostatan interes da razriješe taj problem, a zbog toga će, na žalost, najviše stradati najslabiji. To nisu ni Stockholm ni Helsinki, nego Skoplje. Tu se otvara pitanje upravljivosti tih organizacija s ovako velikim brojem članica.
Velike europske zemlje sumnjičave su prema daljnjem proširenju Unije i uvjetuju ga promjenom ugovora i ukidanjem jednoglasnog odlučivanja, smatrajući da bi to pojednostavilo funkcioniranje i odlučivanje unutar Unije, dok manje zemlje podržavaju proširenje, ali se protive ukidanju jednoglasnog odlučivanja. U toj je skupini i Hrvatska. Kako riješiti taj konflikt? Neke europske zemlje ne žele ukidanje jednoglasnog odlučivanja osjećajući da bi odricanjem od tako značajnog alata izgubile utjecaj. Sve će ostati kao i dosad ako se ne postigne konsenzus oko promjene načina odlučivanja. Riječ je o preozbiljnom pitanju koje zadire u srž funkcioniranja EU i čini mi se da u ovom trenutku nije realno očekivati promjenu tog mehanizma, pa i uz cijenu koju će Unija zato morati plaćati s obzirom na to da neće biti kadra brzo donositi strateške odluke. To će povećavati stupanj konfliktnosti u Uniji i događat će se da će se na zemlje koje će blokirati odluke povećavati pritisak. Bilo bi puno lakše kada bi se ta pravila promijenila i kada bi se smanjio broj odluka o kojima se odlučuje konsenzusom. EU plaća veliku cijenu zbog sporosti u donošenju odluka.
Sjećam se da je kineski predsjednik Xi Jinping prije nekoliko godina Joeu Bidenu, koji je tada bio potpredsjednik SAD-a, rekao da je kineski sustav odlučivanja efikasniji od zapadnoga, koji je spor zbog demokratskih procedura. EU je u tom pogledu znatno sporija i od Sjedinjenih Država, koje također imaju demokratski sustav. To pitanje zadire u samu srž problema s kojim se nosi EU, a s njim će se teško nositi i neke druge zemlje. Ono što razlikuje EU od Sjedinjenih Država nije samo broj zvjezdica na zastavama. I SAD, premda je federacija, jedinstvena je država, kao i Rusija i Kina. EU je zajednica država, što izuzetno komplicira proces donošenja odluka. Osim što je složena, Unija je i zajednica demokratskih država, što podrazumijeva demokratski proces donošenja odluka, što ponekad produljuje proces odlučivanja. U autokracijama je proces donošenja odluka skraćen, kako u Kremlju, tako i u Pekingu. Dugoročno, međutim, zemlje koje suspendiraju demokratska prava ulaze u ozbiljne probleme i kako bi se spriječili raspad i promjene sustava autoritarni režimi povremeno iskazuju želju za primjenom represije, što može funkcionirati neko vrijeme, ali ne i na dulji rok. U tome je razlika između EU na jednoj i Rusije i Kine na drugoj strani.
Važna je razlika i u činjenici da je Europska unija ujedno i prva integracija u povijesti koja se širi dobrovoljnim prihvaćanjem europske pravne stečevine, dok vidimo da se Rusija pokušava proširiti na tradicionalan način, ratom i osvajanjem drugih zemalja. Proširenje Unije suprotno je ovome što radi Putin, koji pokušava obnoviti ruski imperij, i to opet kao autokratsku tvorevinu. Mislim da je jedan od razloga za ovu Putinovu odluku, koja se tiče i njegovog političkog nasljeđa, to što on ne može dopustiti cvjetanje demokracije u ruskom susjedstvu. Zbog toga je onako nervozno reagirao i 2014., kada su Ukrajinci na Majdanu pokazali da ne žele savez s Rusijom, plašeći se mogućnosti da se u Ukrajini razvije demokracija europskog tipa. To je za njega puno opasnije od oružja na ruskim granicama. Putin želi odbaciti demokraciju što dalje od ruskih granica kako bi sačuvao autokratski sustav u Rusiji i nakon njegova odlaska s vlasti.
Zbog toga u dodjeli kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji ima puno simbolike. Međutim, koliko je time Ukrajina bliže Uniji? Čini se da Ukrajinci zaboravljaju da i Makedonci već 17 godina imaju kandidatski status, ali da u međuvremenu nisu uspjeli ni započeti pregovore. Mislim da će raspoloženje Ukrajinaca prema EU varirati, kao i kod drugih zemalja u pristupnom procesu. U ovom je trenutku bilo najvažnije potaknuti entuzijazam Ukrajinaca, s obzirom na to da se Ukrajina sada doslovce bori za svoj opstanak, ali i za pravo da odlučuje o svojoj budućnosti. Ukrajina želi postati članica EU i zato je bilo važno poslati ovu poruku, ali ukrajinski put prema EU bit će izuzetno dug, ne samo zbog promjena koje očekuju Ukrajinu, nego i zato što se i EU mora prilagoditi ulasku tako velike zemlje, teritorijalno najveće europske zemlje nakon Rusije s oko 40 milijuna stanovnika. Puno toga će se morati promijeniti u Uniji kako bi Ukrajina osjetila benefite članstva, a morat će se mijenjati i sustav odlučivanja. Bit će to dug proces i mislim da će na njegovom kraju i EU izgledati drukčije nego danas.
Ulazak Ukrajine puno će više promijeniti Uniju nego što bi je promijenio ulazak zapadnog Balkana, zar ne? Brojke govore za sebe. Stanovništvo zapadnog Balkana predstavlja samo 3,7 posto stanovništva EU, a gospodarstvo zapadnobalkanskih zemalja samo je 2,7 posto gospodarstva EU, što znači da ekonomije zapadnog Balkana ne mogu ugroziti funkcioniranje jedinstvenog europskog tržišta.
Iako mnogi sumnjaju da će uopće biti novog proširenja, kako na Ukrajinu tako i na zapadni Balkan. Što vi mislite? Bit će ga. To kažem, na temelju osobnog iskustva i poznavanja ove materije. Povijest EU od pedesetih godina prošlog stoljeća je povijest širenja. Iako se to širenje odvijalo u nejednakim ciklusima, Unija se stalno širila. Trajna ili dugotrajna blokada tog procesa bila bi povijesni poraz europske ideje. To, naravno, ne otklanja dileme u vezi s proširenjem. Nadam se kako će eksterni pritisci dovesti do promjene raspoloženja u samoj Uniji i da će Unija zato otvoriti svoja vrata pridošlicama. Jedino oko čega se ne mogu precizno odrediti su datumi, koji će ovisiti o nizu okolnosti. Da nam je prije pola godine netko rekao da će Moldavija dobiti kandidatski status, vjerojatno bismo se nasmijali. Međutim, u međuvremenu je Rusija napala Ukrajinu. Ne bih volio da se Unija širi samo pod prijetnjama, nego bi to trebao biti proces koji je prepoznat kao koristan i za samu Uniju, a ne samo one koji ulaze u EU. Unija pak svojim širenjem širi svoje vrijednosti i ideju življenja u miru, što budi nadu u nastavak proširenja u ne tako dalekoj budućnosti.
Političari u Srbiji ovih dana govore o ulasku u EU u roku od pet do sedam godina. Je li to realno? Jedini povijesno važan datum u pristupnom procesu je datum ulaska u EU. Već smo svjedočili i tek ćemo svjedočiti i nazadovanju na tom putu, što je prepoznato i kao element nove metodologije pristupnog procesa usvojene prije dvije godine. Ako neka zemlja ne napreduje kako je bilo predviđeno, može doći do suspenzije pregovora. Zato špekuliranje o datumima prijema u budućnosti nema previše smisla, pogotovo u Srbiji u kojoj su tako snažne autokratske tendencije.
Je li uopće realno očekivati ulazak u EU ovakve Srbije, zemlje bez opozicije, u kojoj se gaze sve demokratske procedure i institucije i u kojoj, kao što vidimo, čak i izborni proces traje tri mjeseca, što samo potvrđuje samovolju Aleksandra Vučića? Nije realno. I to srpskom političkom vodstvu treba jasno reći. Iako u EU ima onih koji bio sve autoritarne režime sutra primili u EU. ž
Mislite, naravno, na Orbanovu Mađarsku. Zašto Orban toliko zagovara ulazak Srbije u EU? Nije li takav zagovor kontraproduktivan? On bi odmah primio Srbiju i BiH, ali ne i Sjevernu Makedoniju, s obzirom na to da je dao politički azil bivšem sjevernomakedonskom premijeru osuđenom zbog korupcije. Jasno je i zašto. On bi tako povećao klub tzv. neliberalnih članica u EU i onda bi njemu bilo lakše suspendirati odluke EU. Zato ne mislim da ga trebamo poslušati.
Nije li Crna Gora već trebala postati članica? Nadam se da će se na temelju dosadašnjeg iskustva obistiniti najava s početka mandata aktualne Europske komisije i da će do konca mandata barem jedna kandidatkinja završiti pregovore i biti spremna za ulazak. Mislim da Crna Gora to zaslužuje, a to je važno i za Hrvatsku.
Je li Hrvatska u tom pogledu trebala napraviti više? Nije li se od Hrvatske očekivalo da nakon ulaska povuče za sobom i ostale zemlje zapadnog Balkana? Bila su to opravdana očekivanja od Hrvatske. Hrvatska je mogla biti promotor politike proširenja, s obzirom na to da graničimo s tri zemlje u pristupnom procesu. U našem je interesu da te zemlje postanu članice. Uvjeren sam da će Hrvatska iskoristiti puni potencijal svog članstva tek kad na našim granicama budemo imali samo druge članice EU. Zato mi je žao što na tom planu nismo napravili više.
Kako gledate na Macronovu ideju "Europske političke zajednice", a onda i Michelovu ideju "Europske geopolitičke zajednice". Je li ipak riječ o pokušaju da se nekako nadomjesti punopravno članstvo u EU? Skeptičan sam prema tim prijedlozima. Mislim da na jugoistoku Europe ima dovoljno raznih procesa i foruma koji bi trebali osigurati bolju regionalnu suradnju. Drugim riječima, imamo inflaciju različitih platformi, ali nema stvarnog napretka. Međutim, takvi su prijedlozi karakteristični za francusku politiku. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Sarkozy svojedobno bombastično predložio Uniju za Mediteran, koja ipak nije opravdala visoka očekivanja. Zato i Macronovu ideju europske političke zajednice doživljavam kao određenu vrstu političke protetike. U slučaju trajnijeg zastoja proširenja Unija gubi i najbolji alat u stabilizaciji Europe. Čime nadomjestiti taj alat? Zato ne smijemo dopustiti da dođe do blokade politike proširenja. Nisam siguran da ćemo moći nadomjestiti tu politiku. Odsutnost europske perspektive prouzročila bi velike probleme unutar mnogih država koje su u ovom trenutku u pristupnom procesu. Bio bi to veliki izazov za proeuropske snage u tim zemljama. Mislim da su te opasnosti svjesni i u Bruxellesu i u članicama EU, ponajprije zbog straha od širenja utjecaja Kine i Rusije, kao i nekih zaljevskih zemalja, u dvorištu EU. Zato i nisam sklon razmišljanju o alternativama politici proširenja.
Mnogi na zapadnom Balkanu u projektu Otvoreni Balkan vide alternativu članstvu u EU. Što mislite o toj inicijativi? Nitko racionalan nema ništa protiv regionalne suradnje, ali mislim da prema ovoj inicijativi treba zadržati određenu rezervu, tim prije što već postoji Berlinski proces koji je financiranjem infrastrukturnih projekata pokušao olakšati razgovore o ključnim političkim problemima između zemalja zapadnog Balkana. Otvoreni Balkan očitu prevagu donosi Srbiji, koja je najveće tržište u regiji. Srbija se u aktualnoj situaciji nije solidarizirala s napadnutom Ukrajinom nego s agresorom. Postavlja se pitanje kako se može davati takav kredit Srbiji u Otvorenom Balkanu ako ona ostaje zatvorena prema Kosovu i pregovorima koji bi trebali dovesti do rješenja kosovskog problema. Riječ je o inicijativi koja favorizira Beograd i pokušava olakšati neke političke odluke predsjednika Vučića koje on nikako da donese.
Zašto Unija uvijek ima problema kad se treba ponašati u skladu s geopolitičkim interesima? Nije li primanje Rumunjske i Bugarske dokaz da geopolitički interesi mogu prevladati nad pristupnim procesom? To nije izoliran slučaj. Pogledajte slučaj Grčke i Cipra. Da nije bilo francuskog predsjednika Pompidoua, koji je rekao da EEZ ne može biti klub katolika i protestanata te da treba primiti i jednu pravoslavnu zemlju, koja je i kolijevka europske civilizacije, teško da bi tadašnja Grčka ušla u EU, a slično je bilo i s Ciprom, koja je u trenutku ulaska u EU bila djelomično okupirana. Međutim, Unija je tada pokazala da zna djelovati geopolitički, kao i u sadašnjem slučaju Moldavije i Ukrajine, uostalom. Međutim, to ne može biti izgovor drugima da ništa ne rade i da samo čekaju da ih pomazi čarobni geopolitički štapić. To tako ne ide.
