Trenutna pozicija Hrvatske na globalnoj, europskoj i regionalnoj sceni posljedica je reaktivne, a ne proaktivne vanjske politike posljednjih godina. Članstvo u EU je, bez sumnje, povijesno važan događaj za Hrvatsku nakon izrazito traumatičnih iskustava od početka stjecanja neovisnosti. Ipak, nakon gotovo pet godina od ulaska pokazuje se da su se iskušenja pregovora nastavila u izazove konzumacije članstva u EU koja i sama treba ozbiljnu konsolidaciju.
Danas cijeli europski projekt prolazi kroz period najozbiljnijeg preispitivanja od svog osnutka. Prošlo je punih sedamdeset godina od potpisivanja Rimskih ugovora, a EU koja je tada krenula u širenje Starim kontinentom danas se nalazi pod sinkroniziranim pritiskom kako na svojim vanjskim granicama (rat u Ukrajini i napeti odnosi sa Rusijom, pojava autoritarnog režima u Turskoj, izbjeglički valovi sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike gdje su se u ratovima raspale cijele države), tako i pritiskom neliberalnih poredaka u dijelu članica, rastom populističke eurofobije i odlaskom Ujedinjenog kraljevstva nakon referenduma.
Hrvatska vanjska politika, ali i politika uopće, nasušno treba usmjeriti resurse na nove fokuse u promijenjenim geopolitičkim okolnostima. U razdoblju kada sigurnost postaje prioritetno važna za najveći broj europskih građana, država koja ima najdužu vanjsku granicu EU mora se aktivno uključiti u aktualne rasprave o uspostavi novih mehanizama integriranog nadzora granica kao i aktiviranju dijelova Lisabonskog ugovora koji upućuju članice na “stalnu strukturiranu suradnju” u području obrane (PESCO). Osobito je važno efikasnijom politikom iskoristiti povoljnije okolnosti da bi se kvalificirali za ulazak u Schengen prije kraja ovog mandata europskih institucija. Dok hrvatsko gospodarstvo presudno ovisi o turizmu od velikog je značaja članstvo u Schengenu radi neometanog dolaska gostiju iz najfrekventnijeg emitivnog prostora - EU. Naglašavam da jedino proaktivna vanjska politika može otkloniti opasnost da u novom miješaju karata u Bruxellesu Hrvatska ne bude svrstana u skupinu članica kojima će nova rješenja biti nametnuta.
Da bi ostala na “pravoj strani povijesti” Hrvatska se ne smije svrstavati među članice koje svojom unutarnjom politikom dovode u pitanje temeljne demokratske vrijednosti na kojima počiva europski projekt. Neslaganja, pa i konfrontacije, su naravno opravdani u slučajevima kada bi prijedlozi o novom ustroju EU ozbiljno narušavali paletu razvojnih mogućnosti koji ovog trenutka još uvijek stoje Hrvatskoj na raspolaganju. To bi se moglo dogoditi npr. kada bi kohezijska politika bila ozbiljno reducirana uslijed odlaska UK iz EU. Nažalost i bez toga Hrvatska ne uspijeva optimalno koristiti sredstva iz strukturnih fondova koja joj stoje na raspolaganju...
Cijeli članak možete čitati na linku.
